Zbog nerešenih pitanja oko razgraničenja sa Bugarskom, posle završetka rata sa Turcima puk nije demobilisan, već je zadržan preko 3 meseca u Bitolju, zatim je prebačen u Debar a odatle je početkom juna 1913. godine prebačen u rejon Ovčeg Polja, gde su se postepeno koncentrisale glavne snage srpske vojske u Makedoniji, očekujući rasplet pregovora koje su vodile vlade Srbije i Bugarske.
U napetoj atmosferi zaoštrenih odnosa između balkanskih država, u prvom borbenom redu na Bregalnici bila je raspoređena Drinska divizija prvog poziva. Iza nje, oko 15 kilometara u pozadini, kao rezerva stajala je Moravska divizija prvog poziva i njen 2. puk. Kada je u ranu zoru 30. juna 1913. godine, Bugarska bez objave rata napala srpske jedinice u dolini Zletovske reke i na Bregalnici, nastala je teška situacija. Suočeni sa nadmoćnijim neprijateljem i iznenađeni nenajavljenim napadom, pukovi Drinske divizije su teško izdržavali bugarske uzastopne juriše. Iste noći data je uzbuna i Moravskoj diviziji prvog poziva i naređeno je da njeni pukovi krenu na Bregalnicu usiljenim maršem u pomoć Drinskoj diviziji.
U logoru puka, na trubni znak za uzbunu, za svega jedan sat ceo puk je bio postrojen i spreman za marš. Dok ih je pukovski sveštenik Luka Marjanović blagosiljao, bataljon za bataljonom je skoro trčećim korakom hitao ka Bregalnici, odakle se čuo potmuli tutanj teške borbe. Tog ranog letnjeg jutra prema Bregalnici je u sastavu puka krenulo u boj 63 oficira, 537 podoficira i kaplara i 4.589 redova. Nisu ni slutili da kreću u jednu od najtežih bitaka koju je vodila srpska vojska u svojoj istoriji. Nisu ni slutili da se većina njih neće vratiti svojim kućama sa tog krvavog bojišta.
Oko 13 časova istog dana, u vreme najveće krize kod Drinske divizije prvog poziva, kada su se njeni pukovi počeli polako povlačiti pred daleko nadmoćnijim neprijateljem, obliveni znojem i zadihani, počeli su pristizati moravski pukovi, preuzimajući na sebe glavni teret bitke na Bregalnici. Prvi je stigao 2. puk koji je preuzeo odbranu dve najvažnije, kako strategijske, tako i taktičke tačke srpske odbrane – kote 650 i 550. Odmah su morali da uz teške gubitke od bugarske artiljerije odbijaju nekoliko uzastopnih bugarskih juriša. Ne obazirući se na gubitke, bugarska komanda je po svaku cenu želela da već prvog dana bitke probije i rastroji srpski front na Bregalnici. Drugi puk je tada stekao besmrtnu slavu. Ceo dan je odbijao juriše i odbranio centar srpskog položaja.
A sutradan, posle nekoliko odbijenih bugarskih juriša u toku prepodneva 1. jula, komandant 2. puka, potpukovnik Vladimir Ristić je osetio da bugarski napadi malaksavaju i doneo je smelu odluku. Naredio je da tačno u podne, u 12 časova, ceo puk krene na juriš i odbaci Bugare preko Bregalnice. Kao hiljade svitaca, zasvetlucali su bajoneti na puškama vojnika 2. puka kada su, na vrelom podnevnom makedonskom suncu, krenuli na veličanstveni juriš. Ne obazirući se na gubitke, puk je jurišao, uporno, hrabro i drsko. U borbama na bajonet, razbili su bugarski 13. puk Rilske divizije, prodrli čak do artiljerijskih položaja zarobivši celu jednu bugarsku bateriju poljskih topova.
U toj borbi zarobljeno je 35 bugarskih oficira na čelu sa komandantom 13. bugarskog pešadijskog puka i 806 podoficira i redova. Koliko je bugarskih vojnika poginulo, nije prebrojano. Zaplenjena su 4 topa, 6 kara, 54 konja sa zapregom, jedno pukovsko previjalište, mnoštvo oružja, pa čak i cela pukovska muzika.
O žestini borbe i požrtvovanju ratnika puka u ovoj borbi najbolje govore gubici puka: poginulih 119 (4 oficira i 115 redova) i 694 ranjenih (8 oficira i 686 podoficira i redova). Ukupno je bilo izbačeno iz stroja 801 pripadnik puka i to za samo 24 časa borbe! Za samo 24 časa puk je imao isti broj izbačenih iz stroja kao za vreme celog rata sa Turcima 1912. godine. Nije prazna priča da je Bregalnica tekla krvava.
Pobedom na Bregalnici nije bio završen rat. Nemilosrdna borba dojučerašnjih saveznika nastavljala se još mesec dana. Za to vreme 2. puk je vodio teške borbe na čuvenim Grlenskim položajima, gde su se Bugari ogorčeno branili, jer iza tih položaja, ako oni padnu, nije postojala nikakva odbrana do Sofije. U tim teškim borbama puk je doslovce iskrvario, ginuli su i vojnici i oficiri, sve dok nije zaključeno primirje i kasnije sklopljen mir. Posle sklapanja mira, krajem leta 1913. godine puk je vraćen u Srbiju i demobilisan je u Nišu, odakle su preživeli pešice krenuli kućama.
U ovom ratu sa Bugarima 1913. godine puk je stekao besmrtnu slavu, dobio je počasni naziv “gvozdeni puk”. Taj počasni naziv nije dobio ukazom ni naredbom ni kralja ni Narodne skupštine, jednostavno tako su ga prozvali sasvim spontano vojnici drugih srpskih pukova. I to je bilo najveće priznanje, dobijeno od ratnih drugova i ostaće do kraja ratova koje je Srbija vodila u to vreme.
To je i plaćeno strašnom cenom. U ratu sa Bugarima 1913. godine ukupni gubici ovog puka su upravo strašni. Oni iznose 33 oficira i 2.120 kaplara, podoficira i redova.
Kada se to sabere sa gubicima iz prethodnog rata sa Turcima 1912. godine, onda se vidi da je u oba rata, za nepunih godinu dana, od oktobra 1912. do kraja jula 1913. godine, puk izgubio 43 oficira i 2.938 redova, kaplara i podoficira. Iz Prokuplja je krenulo u rat 60 oficira i 4.655 podoficira, kaplara i redova. Znači iz stroja je za kratko vreme izbačeno 70% oficirskog kadra ovog puka i 63% vojnika i podoficira. Među žrtvama ovog rata je i prvi ratni komandant puka, potpukovnik Vladimir Ristić, oficir, koji je imao čast da mu jedan od prvih ratnih ordena Karađorđeve zvezde sa mačevima na grudi pričvrsti lično kralj Petar. Posmrtno je unapređen u čin pukovnika. U njegovoj smrti ima i neke simbolike. On je pre ovih ratova bio komandant pukovske okružne komande u Prokuplju. On je bio taj koji je u miru pripremao ovaj puk za rat, izvodio četne i bataljonske vežbe, razrađivao i uvežbavao mobilizacione planove, bio se srodio sa Topličanima i poznavao je skoro svakog obveznika i svako selo. I kada su izginuli njegovi mladići u legendu je otišao i njihov komandant.
Izvor: Knjiga “Toplički vitezovi”, Radoje Kostić